|
|
| < | prosinac, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MOJ MSN:
ruzicavucur10@hotmail.com
....JA SAM......
...inace vesela...
...ponekad depresivna...
...naivna ''klinkica''...
...njezna...
...ponekad osjecamda moram svu tugu
svijeta nositi na svojim ledima...
Isto sam tako puna očekivanja, što od sebe, što od drugih ljudi, ali još uvijek nisam navikla na razočaranja iako sam ih toliko prošla u životu.
Osoba sam koja je dosta emocionalna i nije me strah pokazati svoje osjećaje, no svejedno neka čuvam samo za sebe. Jednako tako lako planem zbog sitnica što zapravo nije nimalo pohvalno, ali je to moja vrlina koju zapravo cijenim iako je se ponekad pomalo i bojim.
Pogađaju me sitnice, čak i one najmanje pa ponekad sumnjam i u sebe.
Još uvijek spavam sa plišanim igračkama čvrsto stisnutim u rukama i bojim se mraka kao sva djeca dok su mala, samo što ja više nisam dijete, a još manje mala.
Postoje trenutci kada bih vrištala iz petnih žila i pobjegla od svega kao što su svi to barem jednom poželjeli, samo što ja to želim više.
Jednako tako se ubrajam među najnaivnije osobe na svijetu i imam zavidnu kolekciju razočaranja koja samo nižem poput perli na nit silka. A sve zato što sam osoba koja svima vjeruje i brzo se veže uz ljude.
Jednako tako sam zaljubljenik u glazbu. Već sa devet godina sam upoznala tu neku vrstu glazbe koju slušam i danas. U glazbi pronalazim odgovore na nepostavljena pitanja, neki smisao i pouzdan je prijatelj jer je uvijek tu.
Ispisane listove uvezene u neke korice koje gotovo nikad nemaju veze s radnjom o kojoj pričaju tintne mrljice na papiru pokušavam ubaciti u stvarni svijet, svoj život i razmišljati o tim situacijama. Imam taj problem čestog miješanja mašte sa stvarnošću.
Osjećam da sam unikat od osobe. Zapravo, ne. Svi su unikati. Ja sam JA. Znam da je to JA veće i vrjednije od najunikatnijeg unikata na svijetu. Zbilja.
poziv na igru...
najljepše je bilo biti dijete
bezbrižno i nevino.
milog pogleda na svijet.
bez problema i tuge.
najljepše je bilo djetinstvo
puno igre i sreće.
smijeh se čuo nadaleko i oči su se caklile poput mora.
bez frustracija i loših stvari.
najljepše je bilo živjeti tada
kada nisi bio svjestan ružnih događaja.
kada je cvijeće bilo žarkih boja, i svi su sladoledi imali onaj poseban okus.
kada je sve izgledalo kao stranica u bajci.
kada je snijeg bio čudo, a let leptira igra.
kada nismo tražili objašnjenja, kada ih nismo trebali.
kada nije bilo povoda za logikom i racionalnim razmišljanjem.
kada smo nevino plesali među ljudima i smijali se.
samo se smijali.
a sada?
odrasli smo i tražimo logiku.
zar moramo'
vratimo se igri.
sve je ljepše kada se igramo.
pozivam vas da se barem na trenutak prisjetite kako je bilo lijepo.
zaigrajmo se.
uživajmo.
jer mi još nismo odrasli, ali nismo ni djeca.
još uvijek imamo malo vremena za bezbrižnost.
uhvatite to vrijeme u slici, i na tren zaboravite na sve što vas muči.
-------------------------------------------------------
Znači li kraj završetak nečeg starog ili početak nečeg novog?
Što podrazumijevamo pod krajem kao takvim?
Kada kažemo da je došao kraj škole, znači li to da je škola završila ili da su praznici otpočeli?
Naravno, znači oboje, ali što smo skloniji prvo pomisliti?
Da budem iskrena, meni je kraj uvijek značio završetak nečega.
Barem kao prva asocijacija na kraj.
Kraj života.
Smrt ili početak novoga?
I dok glavu razbijam ovim tako dvosmislenim pitanjem, zamislim se.
Što me čeka u budućnosti?
Što je ovaj kraj donio?
Što je ovaj završetak, a što početak donio?
Koliko ću se puta još nasmijati, a koliko zaplakati, i u kakvom omjeru?
Koliko će dana padati kiša, a koliko sjati sunce?
Koliko ću još toga naučiti, vidjeti, čuti, opipati, okusiti, omirisati?
Koliko ću prijateljstava sklopiti, a koliko izgubiti?
Sve je yin-yang.
Gdje je bijelo, tamo je i crno.
Gdje je crno, tamo je i bijelo.
To je neraskidiva veza, povezanost i ravnoteža.
Smrt donosi život, kao što život donosi smrt.
..hmm..naslov nema veze sa tekstom...
---------------------------------------------------------------------------------------
Onaj grozan osječaj, ponovno se nasao u meni.
Ne razumijes sebe.
NItko ne te ne razumije.
Nikoga ne razumijes.
Vise ne mozes vjerovati sam sebi, jer si sam sebe toliko puta iznevjerio. Govorim sto ne mislim, odnosno sto mislim, ali na krivi nacin. Radim ono sto ne zelim, odnosno zelim, ali opet na krivi nacin.Toliki strah od toga da ne pogrijesim cini da grijesm jos vise.
Zelim biti ja, samo ja, ponasati se kao ja. Toliko se trudim, toliko da se pokazujem u krivom svjetlu.
Ponovno sve krivo ispadne.
Zasto se osjecam kao da vise sama sebe ne poznajem, jesam li se promijenila? Ili se promijenio odnos drugih prema meni, sto automatski mjenja moj odnos prema sebi?
Ne znam.
Ne razumijem sebe, ne razumijem neke svoje postupke.
Zasto sam ja ta koja nesto mora zajebat, ili ako ne zajebem biti dezurmi krivac, te si opet kriv u ocima drugih sto ponovno dolazi do toga da si nesto zajebao iako mozda nisi?
I sto sad..progoni me neki prokleti osjecaj ....prokleti osjecaj ljubomore.
Prema svijetu.
Sad osim sto grijesim, ne razumijem sama sebe, osim sto sam dezurni krivac koji uvijek mora nesto zajebati, jos sam i iskompleksirana ljubomorna osoba na cijeli ljudski rod?
Gdje su nestale moje dobre osobine, jesam li losa osoba?
Sto se dogada, zasto sam takva, ili mozda me jednostvano drugi cine takvom, da li onda nemam vlastito ja?
Sad sam jos i bezlicna.
Crna mrlja, da, bas to. Bas se tako osjecam.
Losa sjecanja..ponovno naviru. Ona bol, kroz koju sam prolazila, te neke moje glupe pogrijeske koje si nikada ne cu oprostiti, i ne oprostiti onima koji su me povrijedili.
S druge strane, ipak sam se izvukla?
Ipak sam dobila drugu sansu?
Jos uvijek sam ziva. Da, jos uvijek sam ziva.
Nije bilo doslo moje vrijeme.
I smijem se na sve, iako se osjecam iznutra trulo, smezurano, tijesno. Zarobljeno u vlastitom tijelu. Unatoc tome sto je proslo puno vremena, sve je jos tu. Ipak. Smijem se.
Sto drugo mogu?
I nemojte krivo shvatiti ovaj post.
Ja sam sretna! Ja sam jako sretna! {unatoc svemu}
Mozda tako ne izgledam, mozda se tako ne ponasam.
Drzite me za riječ.
Dok god su uz mene najvaznije osobe
Ja sam sretna.
Oni koju su tu, i oni koji su daleko.
I oni koju su me zaboravili, i koje ja nisam.
Samo, previse se toga skupilo..puno se toga dogodilo.
Mozda sam stvarno jos uvijek samo malo djete? Mala crna smotana djevojčica. Bacena u svijet velikih ljudi, s pravim problemima, i ne snalazi se.
Treba mi vremena.
Jeste li mi voljni ga dati?
----------------------------------------------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mislila sam da ću se jutros probuditi kasno, a zatim uz doručak uživati u pogledu kroz prozor, no probudila sam se rano i odmah sam počela razmišljati o tebi.Za mene si savršen...Volim razmišljati o tebi...
Zatim se ustanem iz kreveta i odjenem svoje mucaste roze papuče i sa smiješkom te se sjetim jer mrziš rozu boju i nikad ne nosiš papuče.
Mislim da nisi svjestan toga koliko mi značiš i koliko te cijenim. Boljeg prijatelja nisam ni u snu mogla poželjeti.
Volim to što ti mogu reći sve i ne paziti na rječnik koji tada upotrebljavam. Nikad nisam ni u koga imala toliko povjerenja kao u tebe.
Volim sve kod tebe...nemaš niti jedne mane...
Volim kada me tješiš kad sam bijesna jer se živciram zbog takvih gluposti.
Ti si jedina muška osoba kojoj se bez razmišljanja mogu otvoriti jer znam da ćeš uvijek pronaći prave riječi za utjehu. Prošao si kroz iste probleme kao i ja i volim kada se brineš za mene. Ne vjerujem da bi dao svoj život za mene jer bi to bilo glupo, ali znam da bi dao sve da budem sigurna.
Volim kada mi pjevaš pjesme samo zato što meni nije do pjevanja.
I kada pričaš nije mi do priče ali jednostavno volim taj tvoj glas...Rastapa me...
Poštujem te zato što znaš gdje su granice i ni u čemu ne pretjeruješ. Raduješ se svakom novom danu i spremno
prihvaćaš svaki izazov koji ti ga život nametne
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
...sad ću ja malo bzvz pisat da malo ubijem dosaduuu....beeeeelj
Osoba sam koju neke zbilja sitne stvari čine sretne. Mislim da čak mogu biti sretnija sa nekom stvari sitnom poput mrvice kruha, nego neka osoba koja je osvojila đekpot ili se upravo vjenčala.
Sretna sam kada se rano ujutro ustanem i osjetim meki tepih pod nogama. Prvo što osjetim je taj tepih. Sivi prošaran nekim točkicama različitih boja. Jutros mi je taj osjećaj hodanja po tom tepihu bio tako očaravajuć da sam ostala na tom tepihu nekih pet ili deset minuta...
Sretna sam kada se ujutro probudim i vidim svog velikog presijavajućeg rozog zeku od balona kojeg sam dobila od svoje ujne...
Sretna sam kada čujem šuštanje lišća pod nogama. Unikatna melodija koja za sobom ostavlja trag na stazi. Sretna sam kad zapiri vjetar meni ravno u lice ili kada zavija navečer dok pokušavam zaspati.[jesam li ikad napomenula da volim i jesen?]
Sretna sam kada navečer u krevetu slušam mp4 jer ne mogu zaspati pa razmišljam o svemu što mi taj tren padne na pamet. Pametno iskorištavanje vremena. 
Mislim da ljudi zapravo ne shvaćaju koliko su sretni što žive. Što se mogu probuditi ujutro i proviriti kroz prozor. Što mogu osjetiti jutarnje zrake sunca na sebi iako nisu tako tople u ovo doba godine.Što mogu čuti šuštanje lišća pod njihovim nogama, pozdraviti nekoga tko također nije svjestan koliko je sretan što živi.
Što mogu plesati uz neki ritam glazbe, što ih ista ta glazba može ponijeti u neki drugi svijet. Što se mogu vrtjeti u krug zato što im se baš to trenutno radi.
To su te sitnice zbog kojih ja ne skidam osmijeh s lica po cijele dane koliko god problema imala.
I toliko se osjećam ispunjenom dok radim nešto, bilo što. Još više, zahvalna sam nekim ljudima koje zovem prijateljima što su tu kraj mene i što se uz njih toliko smijem.
Čak mogu reći da sam uz njih potpuna. Ne na taj način da tada imam sve.
Jednostavno imam njih kraj sebe.I to me čini sretnom. Možda čak i najviše od svega.
Sretna sam kada im mogu pomoći. Sretna sam kada oni pomažu meni. Ma sretna sam kada čujem njihova imena iako se možda ne priča o njima u tom trenutku.
Sitnice.. :)
U zadnje vrijeme često se znam nadati o tome da će se neki problem riješiti uz za mene dobre ishode. Nadam se da ću taj dan sresti sve te osobe. Nadam se da ću to i to doživjeti. No u biti ovo ljeto pomalo sam shvatila da kada imamo previsoka očekivanja ishodi nas na kraju vrlo često razočaraju. Najbolje zapravo prođemo kada o tim stvarima ne mislimo i ne razbijamo glavu. Kada se ponašamo kao da nam niti nije stalo. Jer, kada se tako ponašamo, onda zaista niti nemamo što izgubiti pa razočaranje postane manje.
Danas sam baš pričala s frendicom o tome. Poglavito o onom dijelu o ljudima. I nas dvije smo danas shvatile da zapravo ljudi od kojih nikada ne bi očekivali da će nas povrijediti na ovaj ili onaj način, zapravo nerijetko ispadnu prava đubrad. Ponekad shvatiš koliko si zapravo povjerenja i iluzija imao o najbližim osobama i koliko su te puta te osobe razočarale. Prvi put opraštaš i sebi i njima, pa čak i drugi, treći, ali kada te neka osoba više iznenađuje svojim pogreškama nego nekim lijepim stvarima, zaista se zapitaš kakvim si to ljudima okružen. Pitaš se ima li uopće svrhe ponašati se dobro prema nekome i dopuštati da te vozaju na ove ili one načine, kada se ti nakon svega osjećaš kao najveće sranje na svijetu. A vjerojatno smo svi bar jednom uza sebe imali takvu osobu. A upravo takvi ljudi zapravo najbolje prođu u životu. Oni ljudi koji će sto puta izvozati najbliže osobe samo zato da bi se domogao nekog mjesta, da bi dobio neku osobu ili slično. I takve stvari jednostavno uništavaju ljude. najgore je još kada ti o takvim osobama imaš visoko mišljenje. Ili kada misliš da bi mu trebao pružiti novu priliku jer očekuješ da je neće opet profućkati, da te neće opet razočarati. A na nama je tada da povučemo granicu koliko možemo trpjeti.
tvoj glas prodire duboko u moje misli..
.teće mi venama...
i dopire do srca...
tamo pokušava pronaći maleni kutak gdje bi se moglo sakriti i ostati tamo...zauvijek...
ne znajući da je put do tamo prepun trnja,boli,tuge...previše kompliciran...
praktički nedostižan nekome poput tebe...
tvoji dodiri...
polagano prolaze mojim tijelom...i pritom stvaraju jedan neobičan osječaj...tijelo mi drhti...
osječam trnce u svakom dijelu...
obasipaš me poljupcima...
zluđuješ me dodirima..
ali unatoć svemu tome još uvijek pokušavaš nakako dostići do kutka u mome srcu...kutka koji je još uvijek prazan i čeka da ga netko zauzme...
netko poseban...ali taj netko ne želim da budeš ti...
